U spomen

Prolog

Jaki Sine Božji, Ljubavi besmrtna,

Koga mi, što lica tvoga ne vidjesmo,

Grlimo po vjeri, i samo po vjeri,

Štujući gdje kadri dokazati nijesmo;

Tvoja su ta tijela od svjetla i sjene;¹

Ti čovjeku Život i zvijerima dade;

Stvorio si Smrt; i eno, tvoja noga

Na lubanju koju stvorio si stade.

Ti nas nećeš u prašini ostaviti:

Čovjek ne zna zašto ti njega zamijesi;

On misli da nije načinjen da umre;

Ti načini njega: ti pravedan jesi.

Čini se da ti si ljudski i božanski,

Najsvetija muževnosti, i najbolja.

Naše volje naše su, ne znamo kako;

Naše jesu, da bi tvoja bila volja.

Naši sitni ustroji svoj vijek imadu;

Vijek imadu svoj i ka svršetku hode:

Oni su tek tvoja razlomljena svjetla,

A ti jesi više od njih, o Gospode. (...)

Prosti moju bol za jednim preseljenim,

Tvojim stvorom što mi bješe tako mio.

Vjerujem da živi u tebi, i mislim

Tu da bude voljen vredniji je bio.

Prosti ove divlje i puste vapaje,

Pometnje mladosti jedne potraćene;

Prosti njima gdje podbace u istini,

I u svojoj mudrosti umudri mene.

2.

Stara Tiso, što obuhvaćaš kamenje

S imenima mrtvih koji pod njim leže,

Tvoje korijenje im omotalo kosti

Tkivo glavama bez snova splelo mreže.

Godišnje ti doba opet cvijet donese,

I prvenca stadu donese i nudi;

A u tvojoj sjeni ura iznad groblja

Otkucava malene živote ljudi.

Oh, za tebe nije ni jarkost ni cvatnja,

Jer oluja tebi promjenom ne prijeti,

Nit je ljetnom suncu od koristi žega

Da te gane u toj tisućljetnoj sjeti.

Dok u tebe zurim, mrzovoljno drvo,

Zbog hrabrosti tvoje revne jalno strastan,

Čini se da otpadam od svoje krvi

I utjelovljen u tebe da urastam.

7.

Mračna kućo,² kraj koje još jednom stojim

Nasred te ulice, dugačke, neljupke,

Vrata, gdje mi srce kucati je znalo

Tako brzo, čekajući dodir ruke,

Ruke što se više ne može stisnuti —

Vidite me, jer me nesanice more,

Pa se poput nekog krivca sporo vučem

Do vrata u rano jutro prije zore.

Ne, on nije ovdje; ali izdaleka

Počinje života žubor, već se čuje,

I jezovito kroz kišu što rominja

Na ulici goloj pust dan osvanjuje.

   

9.

Lijepi brode, koji s talijanskog žala

Ploviš sada mirnim morskim pučinama

S milim prahom izgubljena mog Arthura,

Raspni širom krila i s njim leti k nama.

Tako ga donesi onima što doma

Zalud tuguju; nek povoljne brzine

Mreškaju tvoj jarbol odražen, i vode

Svetu urnu njegovu kroz sklone plime.

Cijelu noć nek zračno kormilo ne smete

Sklisku kobilicu, dok Danica, čista

Poput naše ljubavi, kroz ranu svjetlost

Na palubi orošenoj ne zablista.

Uzdigni sva svjetla naokolo, gore;

Spavaj, blago nebo, pred pramcem što hrli;

Spavaj, blagi vjetre, kako on sad spava,

Brat ljubavi moje, prijatelj moj vrli.

Moj Arthur, a njega vidjeti ja neću

Dok mi ne isteče udovištva stanje;

Dragocjen koliko majka svojem sinu,

Meni pak i moja braća znače manje.

22.

Staza kojom nas dva hodasmo s užitkom

Predjelima gdje se uzdiže i slijega,

Četiri nam slatke godine je dala,

Od cvijeta do cvijeta, od snijega do snijega;

I pjevanje nas je bodrilo na putu,

I, pod darovanim vijencem blagog doba,

Od travnja do travnja onuda smo išli,

Od svibnja do svibnja sretna srca oba;

Ali gdje na našoj šetnji staza poče

Petu nizbrdicu jesensku da slijedi,

Dok smo tako silazili tragom Nade,

Sjedila je Sjena što čovjeka sledi;

Ona naše lijepo druženje razvrgnu,

I svoj studeni i mračni plašt raširi,

I omota skutom tebe bezoblična,

I na tvojoj usni žuborenje smiri,

I odnese tebe gdje ne mogoh zreti

Ni kročiti, kako god se žurno krene,

I mislim da sada u pustoši negdje

Sjedi ona Sjena i čeka na mene.

27.

Ne zavidim ni u jednom stanju duha

Sužanjskoj praznini plemenita gnjeva,

Konopljarki što u krletki se rodi,

A u ljetnoj šumi nikad ne zapjeva;

Ne zavidim zvijeri što prigrabi za se

Slobodu u moru vremena da sudi,

Nesputana osjećajem da je zločin,

Jer se nikad u njoj savjest ne probudi.

Ni srcu što nikad ne zadade vjeru,

Srcu što je možda za sebe blaženo

Ali u korovlju mlitavosti trune;

Ni počivanju kad nije zasluženo.

Držim da je istina, što god se zbilo;

Osjećam se tako u najvećoj sjeti:

Bolje je voljeti i to izgubiti

Nego ni najmanje nikad ne voljeti.

28.

Vrijeme je sve bliže Kristovu rođenju:

Noć je tiha; skriven mjesec se ne javlja;

A božićna zvona, od brijega do brijega,

Jedno drugo glasno kroz maglu pozdravlja.

Četiri su glasa iz okolnih sela,

Bujaju i mru, izbliza, izdaleka,

Vrištinom i poljem, kanda su se vrata

Izmed njih i mene otvorila neka.

S četiri je zvuka svaki glas na vjetru,

Oni su čas jači, čas slabiji dijelom,

Mir i dobru volju objavljuju svijetu,

Mir i dobru volju čovječanstvu cijelom.

Ove zime spavah i zbudih se s patnjom:

Da ne probudim se više, kanda snujem,

I da prekine se nit života moga

Prije nego opet ona zvona čujem.

Ali ona smućeni mi duh povedu,

U dječaštvu su me držala pod vlašću;

Ona tugu s kapi radosti mi nose,

Vesela vesela zvona o Došašću.

48.

Da se ove kratke pjesme, porod Tuge,

Uzmu kao da su krajnja zaključenja

Teških sumnja iznijetih i odgovora,

Tad bi bile predmet ljudskoga prezrenja.

Nije briga njoj da dijeli i dokaže;

Ona uzme, kad malakšu grublje ćudi,

Tanku sjenu sumnje što prhnuti može,

I da bude robom ljubavi njoj sudi.

Otuda doista riječima se igra,

Ali bolje zakon blagotvoran dvori,

I drži da pravi grijeh je i sramota

Što najdublji napjev iz struna se ori.

I ne pouzda se u dulju baladu,

Već na kratak uzlet lastavičji šalje

Odriješene pjesme s usana, da krila

Zamoče u suze, i odlete dalje.

65.

Slatka dušo, čini sa mnom što god hoćeš;

Ja smirujem maštu koja ćuti trnce:

„Preskupa je Ljubav da bi se gubila,

Ne smije se prosuti ni sitno zrnce.“

Tješeći se time mogu zapjevati,

Sve dok skovana u mijenama opakim

Jedna sretna misao ne zaleprša,

Uravnotežena na krilima lakim:

Kad zaslužili smo ime prijatéljā,

I tvoj učinak u meni živi pritom,

Dio mene može živjeti u tebi

I pokrenuti te k cilju plemenitom.

67.

Kada na moj krevet mjesečina padne,

Ja znam da do tvog počivališta trajna

Kraj široke one na zapadu vode

Na zidove stiže slava veličajna;

Tvoj se svijetli mramor pojavi u mraku,

Dok srebreni plamen polako se krade

Uzduž onih slova od imena tvoga,

Preko broja koji godine ti znade.

Tajanstvena slava odlazeći pliva;

Mjesečina u smrt s mog kreveta klone;

I sklapajuć strehe očiju mi trudnih

Ja spavam dok suton u sivilo tone;

I znam da je tada navučena magla

Od žala do žala, jasan veo s mora,

A u mračnoj crkvi poput kakva duha

Tvoja ploča tinja dok ne svane zora.

69.

Sanjah da Proljeća neće više biti,

Da je Narav izgubila drevne čari;

Ulice sve crne od dima i mraza,

Na vratima cjenkali se pokućari.

Odlutah od grada bučnoga, i nađoh

Stablo bodljikavih grana u trnjaku;

Uzeo sam trnje da okružim čelo,

Nosio ga kao vijenac na junaku.

Pratilo me ruglo, pratio me prijezir

Od mladića, dječice i sijedih vlasi;

Na javnim su trgovima mene zvali

Luđakom što kruna trnova ga krasi.

Zvali me luđakom, djetetom me zvali,

Anđela ja vidjeh noćnog gdje me tješi:

Glas mu bio dubok, pogled bio sjajan,

Pogleda mi krunu, zatim se nasmiješi;

On posegnu, kanda od nje doticanjem

Tvori lišće mrtvog razbojnika ruka;

Glas mu nije bio sličan glasu tuge,

A riječi mu razumjeti prava muka.

Alfred Tennyson (1809–1892), engleski pjesnik; u ranoj mladosti objavio je Pjesme, uglavnom lirske (Poems, Chiefly Lyrical, 1830) i smjesta se uvrstio među vodeće književnike viktorijanskoga doba. Glavno mu je djelo U spomen, A. H. H. (In Memoriam, A. H. H., 1850), posvećen njegovu prerano preminulu prijatelju Arthuru Hallamu, s kojim je drugovao za vrijeme studija u Cambridgeu. Zahvaljujući melodioznosti, kićenom stilu i obilnoj metaforici, taj pjesnički ciklus od tri tisuće stihova i danas privlači pozornost čitatelja.

 ----------

¹ Sunce i Mjesec.

² Hallamova kuća u Londonu, 67 Wimpole Street.